Profinjena predstava linearnog tempa

Čehovljev Galeb, izveden na otoku Lokrumu, na Dubrovačke ljetne igre konačno je vratio režiju u ambijentu. Već smo se navikli na koncepte prilagođene kazalištu na otvorenome, i kasnijim gostovanjima u kazališnim kutijama, no redatelj Janusz Kica zaista se, u zahtjevnim produkcijskim uvjetima, potrudio ambijentirati radnju Galeba u vrt klaustra samostana na Lokrumu u prvome, kraćem dijelu predstave, da bi u drugome publiku odveo u obližnji prostor starijeg dijela benediktinske opatije, gdje se, na scenografski prilagođenom podiju i uz korištenje okolnih građevina, odigrava komad koji se događa u interijeru.

Sve se na sceni uvelike bazira na odličnim glumcima i njihovim kreacijama, počevši
od Nine Violić i Bernarda Tomića u ulogama velike glumice Arkadine i sina Trepljeva / Snimio Marko Ercegović

Prvi dio, u vrtu klaustra, poznata je scena teatra u teatru. Sukus drame zbiva se u drugome dijelu, kojega je redatelj uz suradnju dramaturginje i prevoditeljice Lade Kaštelan pročistio i ogolio, što zna biti svojstveno njegovom redateljskom rukopisu. No, tu počinju i problemi predstave. Kroz to se pročišćavanje dogodilo i gubljenje snažnijeg odnosa među likovima, što je rezultiralo gubitkom emocija i scenskog zbivanja karakterističnog za Čehova, koji upravo kroz glumačku suigru stvara dodatno, suptilno zbivanje i njime puni scenu. No scena je ostala prazna, točnije, puna fascinantno dobrih glumaca koji nisu mogli do kraja pokazati svoje zaista ogromne mogućnosti. Cijela se drama prebacila u linearnu kompoziciju,  i na kraju jednostavno poništila zbivanje umjesto da kulminira.

Redukcija na linearnost tempa do te je mjere prisutna da sam pomislila kako se možda radi o redateljskom konceptu, i da je drugi dio predstave u svakome smislu namjerna suprotnost prvome. No ako je i tako, koncept nije opravdan, odnosno teško je objašnjiv. Zaista začuđujuće, budući da se radi o iznimno uspješnom redatelju i dramaturginji te komadu koji bi po svemu trebao biti dobar odabir za njih. Riječ je o drami koja savršeno točno portretira svoja lica, osobito iz svijeta umjetnosti i njihove okoline. Zašto su Lada Kaštelan i Janusz Kica odlučili reducirati veze među licima koja stvaraju karakterističnu čehovljansku atmosferu, ostaje nejasno. No do iduće se sezone na tome može poraditi i to tako da prvi dio ostane isti, a da se radi na drugome. Da su svi glumci više na sceni, više u interakciji, da ih se jednostavno pusti da budu na sceni i igraju komad. Vjerujem da se takve intervencije mogu napraviti jer radi se o zaista izvrsnim glumcima i još boljoj literaturi prepunoj mogućnosti za njih pa je prava šteta da uz odličnu ambijentiranost na dvije lokrumske lokacije nemamo i izvrsnu predstavu.

Ovako, sve se bazira na odličnim glumcima i njihovim kreacijama, počevši od Nine Violić i Bernarda Tomića u ulogama velike glumice Arkadine i njezina sina Trepljeva, zatim dobrog i zanimljivo kreiranog Arkadinina brata Pjotra Nikolajeviča Sorina, u tumačenju Filipa Šovagovića, Nikše Butijera kao Ilje Afanasjeviča Šamrajeva, Elvisa Bošnjaka kao liječnika Jevgenija Sergejeviča Dorna. Janko Popović Volarić tu je kao poznati pisac Trigorin, Doris Šarić Kukuljica kao Polina Andrejevna, Tena Nemet Brankov kao Maša, Ružica Maurus kao Nina, Igor Kovač kao učitelj Semjon Semjonovič Medvedenko.

No, i svaki od navedenih glumaca mogao je dati još više. Više u interakciji i suigri kako bismo vidjeli i osjetili dramu zbivanja u međuljudskim odnosima umjesto njezina reduciranja. Sama Nina Violić u ulozi Arkadine, da je se pusti, mogla bi napuniti scenu na temu zahtjevnog lika velike glumice, čak i da je u formi monodrame, a da ne govorimo o interakciji s Bernardom Tomićem u ulozi Trepljeva i svima ostalima u ovako snažnoj i točnoj glumačkoj podjeli.

Za ovu režiju iznimno su važni oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka, kao i scenografija Marka Japelja, zatim skladana glazba sa zvučnim efektima Hrvoja Nikšića te kostimi Doris Kristić.

Svaki redatelj i dramaturg ima svoj ključ čitanja, odnosno scenske interpretacije Čehovljeve dramatike koja se realizira kroz specifičnu atmosferu međuljudskih odnosa i tragičnih sudbina. Janusz Kica kao da je tu atmosferu pokušao pretočiti u izmjenu ambijenta igre, profinjeno osvijetlivši krošnje drveća, dok je samo zbivanje proizašlo iz lica i njihovih međuodnosa sveo na geometrijski precizne rezove, pojačane scenografskim elementima crne pozornice i stupova u drugome dijelu predstave, postavivši glumce u hladni, nemilosrdni ring života, što je uvjetovalo posvemašnju linearnost. Nadamo se da će dogodine odlučiti poraditi na tome konceptu i da ćemo ovaj sjajan ansambl moći vidjeti u njihovom doista punom sjaju.